Špilje na Jankovcu u srcu Papuka - počivalište zanesenjaka i sklonište hajduka

Iznad slikovite udoline u središnjem dijelu gore Papuk u Slavoniji, u maloj špilji usred strme litice, nalazi se kamena grobnica - sarkofag vlastelina i vojnog časnika Josipa pl. Jankovića (1780-1861.). Udolina Jankovac dobila je ime po ”velikašu, čudaku i samotnjaku”, kako se ističe na obavijesnoj ploči Javne ustanove Park prirode Papuk. Uistinu je, međutim, naziv doline stariji i potječe od prezimena te plemićke obitelji u čijem posjedu se nalazio dio prostranih papučkih šuma.

Goran Majetić 19.03.2022. Predaje • Slavonija
Do Grofove špilje i Maksimove špilje u litici iznad dvaju jezera na Jankovcu vodi zanimljiva izletnička staza (Foto: Goran Majetić)

Do Grofove špilje i Maksimove špilje u litici iznad dvaju jezera na Jankovcu vodi zanimljiva izletnička staza (Foto: Goran Majetić)

Područje Jankovca prvi puta spominje se, pod imenom ”Staklana na Skakavcu”, u matičnim knjigama župe slavonskog naselja Voćin 16. rujna 1801. godine. Već naredne godine u istoj matici zabilježen je naziv Jankovac (”Jankovacz seu Skakavacz”, u prijevodu s latinskog ”Jankovac ili Skakavac”). Ubrzo će to ime za kraj posve potisnuti naziv Skakavac, koji će zadržati samo vodopad. Zakupnik zemljišta u vlasništvu obitelji Janković i osnivač staklane bio je bečki trgovac Ivan Gasteiger. Radnici u staklani bili su stranci, pridošlice iz Austrije, Mađarske i Češke koji su zajedno s obiteljima živjeli u nastambama oko staklane. Sirovinu za pravljenje stakla, kvarcni pijesak, staklana je uvozila, dok je potašu i drveni ugalj nabavljala od ”pepeljara” na Jankovcu. “Pepeljari” su krčili i palili bukova stabla uokolo Jankovca da bi iz pepela iskuhavanjem i izluživanjem dobili pepeljiku (potašu), sirovinu neophodnu za izradu stakla.

Staklana na Jankovcu radila je od 1801. do 1820. godine, kada se seli u podnožje Papuka uz selo Drenovac. Tamo je nastavila raditi sve do gašenja 1841. godine (od 1834. pod novim vlasnikom). Obitelj prvoga vlasnika staklane i dio radnika staklara sahranjen je na groblju nedaleko pogona na Jankovcu. Groblje je otvoreno upravo za potrebe njihovog pokopa 1806., a posljednji ukop bio je 1839. godine. Javna ustanova Park prirode Papuk preostala tri nadgrobna spomenika dala je obnoviti 2009. godine. Tako su sačuvani spomenici prvoga upravitelja staklane Ivana Gasteigera, njegove supruge Katarine i sina Karla.

Po izmještanju pogona staklane s Jankovca 1820. godine, udolinu bi iznova obrasla bukova šuma da u nju nije odlučio doseliti voćinski vlastelin Josip pl. Janković. Na mrežnim stranicama Hrvatskog planinarskog društva (HPD) “Bršljan - Jankovac” ističe se: ”Carski i kraljevski komornik, najstariji poručnik austrijske vojske, samotnjak, sanjar i čudak, poslije burnog razuzdanog života na bečkom dvoru, povukao se u osamu i tišinu stoljetne šume.”. Raskošan život u Beču Josip pl. Janković zamijenio je skromnijim na Papuku. U toj udolini, dugačkoj oko 500 i širokoj do 200 metara, boravio je od 1840. godine do smrti. Josip pl. Janković je ”... kao osebujan i poseban čovjek prepoznao ljepote ovog prostora ... i to ne samo prepoznao već izgradio, unaprijedio i oplemenio”.

Na spomenutim stranicama HPD-a “Bršljan - Jankovac” nadalje se napominje: ”Prvo je uredio tri izvora, uklonio dio šume i oblikovao širu dolinu; u njoj oformio dva jezera usmjeravajući prema njima brojne izvore podno stjenovitih obronaka s istočnog ruba doline. Potom je kanalizirao potok iz jezera i usmjerio ga prema trećem manjem jezeru na zapadnom dnu doline, na mjestu gdje se dolina obrušava u kanjon rječice Kovačice. Time je stvorio posebnu atrakciju, slap Skakavac. Zbog obilja vode i svoje visine, slap pruža veličanstveni prizor, jedinstven na području Slavonije, posebice za jake zime kada se zamrzava u atraktivan ledeni stup.”. Dao je urediti i šetnicu po udolini i oko nje te podno vodopada Skakavac.

S početkom preuređenja udoline, Josip pl. Janković dao je prvo izgraditi kolibu u kojoj je boravio tijekom radova. Kasnije je, na mjestu današnjeg planinarskog doma, dao podignuti i veliku lovačku kuću (dvor). Da Josip pl. Janković baš i nije bio (potpuni) samotnjak, svjedoči činjenica da je u dvoru na Jankovcu ugostio brojne predstavnike visokog plemstva i druge znamenite ljude iz ondašnjeg Austrijskog carstva (* 1). A je li bio čudak? Ako je suditi po njegovoj životnoj ostavštini, na temeljima koje je uređeno jedno od prestižnih gorskih izletišta u Hrvatskoj, prije bismo trebali reći da je bio - čudesan. Osim toga, želio je da mu posljednje počivalište bude u maloj špilji povrh udoline koju je oplemenio u istinski prirodni park: ”Kad se popeh na ove stijene duša se ne mogaše dovoljno naužiti pogleda predivnog na dolinu ... ovo mjesto izabrah za svoj vidikovac nadolazećih vijekova.”.

U središtu proširene postojeće špilje dao je postaviti grobnicu - sarkofag od crvenog mramora (neoklasicističkih obilježja), svijećnjake i mali oltar. Ulaz u špilju, dugu oko 8, široku oko 2 i visoku od 2 do 3 metra, pregrađen je željeznom rešetkom kako bi se spriječilo skrnavljenje grobnice. Posljednje počivalište Josipa pl. Jankovića ipak je uništeno, nakon Prvoga svjetskog rata. Bilo je metom razbojnika u potrazi za blagom. Sarkofag je tada razbijen, a njegove kosti razbacane.

”Na licu mjesta možete čuti kako duh grofa od tada luta papučkim selima i neće imati mira dok mu zemni ostaci ne budu opet u grobnici koju si je sam za života izgradio. Tko je zapravo bio samozatajni grof Janković? Zašto je živio sam u divljini? Što nam je ostavio u nasljeđe?”, ističe se u sažetku povijesnog romana ”Grof Janković” spisateljice Nade Prkačin, objavljenim 2021. godine. Roman, osim što nudi odgovore na naprijed postavljena pitanja, prenosi i legende vezane uz Josipa pl. Jankovića i ljude s kojima je dijelio - dijelom u stvarnosti, a dijelom u mašti - sudbinu obitavanja u zelenim njedrima Papuka.

Grobnica Josipa pl. Jankovića, kao i nedaleke stube isklesane u sedri vodopada Skakavac te staklarsko groblje, proglašeni su 2005. godine kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Razbijeni grobni sarkofag Javna ustanova Park prirode Papuk obnovila je 2010. godine. Prvobitni natpis na grobnici - sarkofagu, na mađarskom jeziku i na crkvenoslavenskoj ćirilici, dali su po želji pokojnika upisati njegovi nećaci Ladislav i Josip Janković (* 2). Istovjetan je natpisu koji je po obnovi grobnice istaknut latiničnim pismom na hrvatskom jeziku:

”Josip pl. Janković
od Pribirda i Voćina, cara Leopolda izred.
Ordena kavalir i kraljevski komornik.
Rodio se 15. siječnja 1780. Preminuo 18. srpnja 1861.
Vječan mu spomen!”

Blizu špilje s grobnicom Josipa pl. Jankovića nalazi se i oko 20 metara duga Maksimova špilja. Ulaz u špilju dosta je dug i uzak, a unutrašnjost malena. Špilja je nazvana po Maksimu Bojaniću, koji je hajdukovao u tom dijelu gore Papuk od 1850. do 1862. godine. U šume Papuka odmetnuo se nakon što je odbio poziv u vojsku. Okupio je hajdučku družinu te stvorio mrežu odanih jataka među okolnim seljacima. Stoga je bio gotovo nedostupan državnim vlastima. To je razlog zašto su se oko njegovoga lika počele plesti priče o neuhvatljivom i nesavladivom junaku, zaštitniku sirotinje i seljaka. Kako je nakon počinjenih razbojništva bježao pred žandarima, skrovište je pronalazio u šumama Papuka, a posebice u špilji iznad izvora Jankovačkog potoka. Hajdukovanje je skončao u jednom vatrenom okršaju. Mjesto posljednjeg počinka danas mu je nepoznato.

I tako su dvije bliske špilje na Jankovcu u srcu Papuka, jedna počivalište zanesenjaka, a druga sklonište hajduka, postale i ostale ovijene legendama. Svećenik, književnik i političar Mihovil Pavlinović (1831-1887.) u putopisu “Puti”, u dopisu iz Požege od 26. lipnja 1874. godine, upućenom ”Narodnom listu”, između ostaloga opisuje (* 3): “Dvije su špilje uporeda; jedna, na pokoj mrtvim ostankom ljubitelja prirode: druga, na pričanje pustajinskih pustolovina; prošlost obje zaodieva svojom otajstvenom koprenom. ... Ipak, samotnik i pustahija jankovački, oba su nešto srodna u duši imali; oba je mučilo neko vjedogonjstvo, koje jednog napusti u vilovnjake, a drugog u razbojnike.”. Pisac inače u putopisu grobnicu - sarkofag Josipa pl. Jankovića ističe pod nazivom stećak - žrtvenik.

Na Jankovcu su 7. srpnja 1895. godine osječki izletnici osnovali Planinarsko društvo ”Bršljan”, drugo planinarsko društvo u Hrvatskoj. Tu je 3. lipnja 1934. godine svečano otvoren prvi planinarski dom u Slavoniji. Šest godina kasnije planinarski dom je nadograđen i proširen, da bi ubrzo izgorio u Drugome svjetskom ratu. Treći planinarski dom na istome mjestu otvoren je 1951. godine. I on je stradao u požaru, ali je iste 1987. godine obnovljen i nadograđen. Taj četvrti dom opustošen je u Domovinskom ratu 1991-1992. godine. HPD “Bršljan - Jankovac” daje 2002. godine “Javnom poduzeću Hrvatske šume” pravo upravljanja domom tijekom sljedećih 25 godina. Podružnica poduzeća “Hrvatske šume” iz Orahovice obnavila je i uredila dom i okoliš. Peti planinarski dom na Jankovcu otvoren je 5. svibnja 2004. godine.

Područje Jankovca proglašeno je 1955. godine zaštićenom park - šumom. Ona je 1999. godine postala dijelom Parka prirode Papuk, kojeg je proglasio Hrvatski državni sabor. Iste godine Vlada Republike Hrvatske osnovala je Javnu ustanovu Park prirode Papuk, sa zadaćom zaštite, promidžbe i održivog upravljanja tim prirodnim područjem.

Park - šuma Jankovac slovi za najljepši prirodni dragulj Parka prirode Papuk. Središnja udolina park - šume smjestila se usred Parka, koji obuhvaća zelena prostranstva slavonske gore Papuk (953 m.n.v.). U krajoliku oko park - šume Jankovac (475 m.n.v.) ističe se bjelogorična šuma, mjestimice stara i više od stotinu godina. Prevladavaju gorske bukove šume. Pojedina stabla bukve visoka su i do 40 metara, s promjerom debla i do 2 metra. Najstarije bukve ”pamte” događanja i od prije 600 godina. Na području Jankovca otkriveno je oko 500 vrsta biljaka i čak oko tri puta više životinjskih vrsta. U pokotinama sedrenih stijena na izvoru Jankovačkog potoka otkriven je i endem Parka prirode Papuk, maleni pužić znanstvenog imena Graziana papukensis.

Gora Papuk obiluje izvorima i potocima. Pregradnjom Jankovačkog potoka dvama branama - nasipima i iskopima nastala su dva gorska jezerca, Gornje (uzvodno) i Donje jankovačko jezero. Potok se na završetku udoline Jankovac obrušava, niz kamenu liticu visoku oko 35 metara, tvoreći predivan vodopad Skakavac. Stijene iznad izvora Jankovačkog potoka iznimna su geološka ”razglednica”, sa slojevima starim i do 400 milijuna godina. Najstarije i najzastupljenije su preobrazbne (metamorfne) stijene migmatita, koje se u pojavljuju i u vidu velebnih ulomaka. Najmlađe naslage na Jankovcu čini šupljikava vapnenačka stijena sedra, koja unazad 5 tisuća godina nastaje oblikovanjem potočnom vodom i sedrotvotnim algama i mahovinama.

Najzanimljivije dijelove park - šume Jankovac povezuje izletnička Grofova staza. Staza je to ime dobila iz poštovanja prema Josipu pl. Jankoviću, koji je prvi uočio i iskoristio krajobrazne vrijednosti papučke udoline. U narodu su Josipa pl. Jankovića nazivali grofom, premda je bio pripadnik nižeg plemstva, a tek su potomci njegove braće krajem 19. stoljeća dobili grofovski naslov. Poučna staza povezuje planinarski dom, jankovačka jezera, Grofovu i Maksimovu špilju, groblje staklara i vodopad Skakavac. Stazu je uredila 2004-2005. godine Javna ustanova Park prirode Papuk, obnovivši i drveno stubište do špilja. Stube, drveni mostići i rukohvati na stazi posjetiteljima omogućuju pristup najljepšim prizorima Jankovca. Uz stazu su postavljene i poučne table sa sadržajima koji objašnjavaju pojedine prirodne ili kulturno-povijesne zanimljivosti uz koje staza prolazi.

Goran Majetić, 18. ožujka 2022.

(* 1) O gostima koji su posjećivali Jankovac svjedoče spomen knjige, koje je spasio učitelj iz Čeralija i Cabune Gejza Rekettye. Temeljem uvida u te knjige pripremio je napis ”Uspomene sa velebnog Jankovca”, kojeg je objavio  kao podlistak u glasilu ”Vjesnik županije virovitičke”, broj 10-13 iz 1899. godine.

Spomen knjige bilježe posjete od 16. rujna 1854. do 11. travnja 1942. Nakon smrti Josipa pl. Jankovića lovačkim dvorom nastavili su upravljati njegovi rođaci, a na Jankovac počinju dolaziti i ljudi iz nižih staleža iz svih zemalja tadašnje Austro-Ugarske, ali i ostatka Europe, pa i iz Amerike. Priliv gostiju s godinama se povećava. Izletište je živo i 1896., kada novi vlasnici Jankovca postaju baruni Guttman iz Belišća, koji 1920. ondje grade novi lovački dvor. Od njih zemljište na Jankovcu 1934. uzima u zakup Planinarsko društvo ”Bršljan” iz Osijeka.

(* 2) Josip pl. Janković nije zasnovao obitelj, no imao je sina Josipa sa seljankom iz Voćina, koji je nosio majčino prezime Molnar.

(* 3) Ovdje istaknuti ulomak preuzet je iz zbirke putopisa ”Puti (Godine 1867-75) Mihovila Pavlinovića”, koje je sabrane objavio ”Narodni list” u Zadru 1888., godinu dana nakon piščeve smrti.

Planinarski dom na Jankovcu (peti po redu) jedan je od najljepših planinarskih domova u Hrvatskoj (Foto: Goran Majetić)

Planinarski dom na Jankovcu (peti po redu) jedan je od najljepših planinarskih domova u Hrvatskoj (Foto: Goran Majetić)

Izletnički zemljovid područja Jankovac (Obavijesna ploča na Jankovcu; Foto: Goran Majetić)

Izletnički zemljovid područja Jankovac (Obavijesna ploča na Jankovcu; Foto: Goran Majetić)

Josip pl. Janković, ”samotnjak, sanjar i čudak” čijom zaslugom je uređena udolina Jankovac, preteča suvremenog izletišta na Papuku (Obavijesna ploča na Jankovcu; Foto: Goran Majetić)

Josip pl. Janković, ”samotnjak, sanjar i čudak” čijom zaslugom je uređena udolina Jankovac, preteča suvremenog izletišta na Papuku (Obavijesna ploča na Jankovcu; Foto: Goran Majetić)

Pogled iz zraka na park-šumu Jankovac, s ucrtanim smjerom pružanja i postajama poučne Grofove staze (Izvor: Park prirode Papuk (pp-papuk.hr))

Pogled iz zraka na park-šumu Jankovac, s ucrtanim smjerom pružanja i postajama poučne Grofove staze (Izvor: Park prirode Papuk (pp-papuk.hr))

Iznad Gornjeg jankovačkog jezera, u stoljetnoj bukovoj šumi, pribježište je nalazio jedan od najpoznatijih slavonskih hajduka Maksim Bojanić (Foto: Goran Majetić)

Iznad Gornjeg jankovačkog jezera, u stoljetnoj bukovoj šumi, pribježište je nalazio jedan od najpoznatijih slavonskih hajduka Maksim Bojanić (Foto: Goran Majetić)

Da nije izgrađeno drveno stubište, do male špilje s grobnicom Josipa pl. Jankovića uz strmoj litici mogli bi se uspeti jedino vješti penjači alpinisti (Foto: Goran Majetić)

Da nije izgrađeno drveno stubište, do male špilje s grobnicom Josipa pl. Jankovića uz strmoj litici mogli bi se uspeti jedino vješti penjači alpinisti (Foto: Goran Majetić)

Josip pl. Janković sahranjen je u lijes izrađen od crvenog mramora, koji je uništen nakon Prvoga svjetskog rata i obnovljen 2010. godine (Foto: Goran Majetić)

Josip pl. Janković sahranjen je u lijes izrađen od crvenog mramora, koji je uništen nakon Prvoga svjetskog rata i obnovljen 2010. godine (Foto: Goran Majetić)

Špilja hajduka Maksima Bojanića u kojoj se skrivao s družinom i iz koje su polazili u pljačke (Izvor: HPD ”Bršljan - Jankovac” (jankovac.hr))

Špilja hajduka Maksima Bojanića u kojoj se skrivao s družinom i iz koje su polazili u pljačke (Izvor: HPD ”Bršljan - Jankovac” (jankovac.hr))

Strmim stubištem do špilja na Jankovcu, za izleta koji smo poduzeli 13. ožujka 2022. godine, valjalo se oprezno uspinjati i silaziti zbog obilja zatečenog snijega i leda (Foto: Goran Majetić)

Strmim stubištem do špilja na Jankovcu, za izleta koji smo poduzeli 13. ožujka 2022. godine, valjalo se oprezno uspinjati i silaziti zbog obilja zatečenog snijega i leda (Foto: Goran Majetić)

Donje jankovačko jezero, iza kojeg se nazire planinarski dom (Foto: Lila Majetić)

Donje jankovačko jezero, iza kojeg se nazire planinarski dom (Foto: Lila Majetić)

Igralište s predivnim pogledom na udolinu Jankovac s jezerima i park - šumom (Foto: Goran Majetić)

Igralište s predivnim pogledom na udolinu Jankovac s jezerima i park - šumom (Foto: Goran Majetić)

Vodopad Skakavac u zagrljaju snijega i leda doima se poput veličanstvene vjenčanice (Foto: Kala Majetić)

Vodopad Skakavac u zagrljaju snijega i leda doima se poput veličanstvene vjenčanice (Foto: Kala Majetić)

Tematski povezane objave