Divovi u Bosanskoj Krajini: Nemri - ljudi gorostasni

Kosta Kovačević (1855 - nakon 1909.) potekao je iz svećenićke obitelji. Svećenik mu je bio otac, ali i oba starija brata. Školovao se za svećenika u Srpskoj bogosloviji u Banja Luci, potporom brata Vasilija, poznatog pod nadimkom Vajan, inače jednog od glavnih ustaničkih vođa Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878.) protiv turskih vlasti. Po završetku bogoslovnih nauka, doškolovao se za učitelja te je predavao u školama, a  pomagao je i bratu Vasiliju u upravljanju protoprezbiterijatom (protoprezbiter je starješina među svećenstvom više parohija) i vođenju parohije Bihać i Hrgar.

Često obilazeći vjernike u Bihaću i okolici, bio je u prigodi slušati i zapisivati narodne priče i predaje. Sakupljene pripovijetke i predanja, kao i povijesne i zemljopisne napise o širem zavičaju objavljivao je u časopisima ”Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini”, ”Bosanska Vila”, ”Dabro-bosanski istočnik” (1887-1890., potom ”Bosansko-hercegovački istočnik”, a 1898-1911. ”Istočnik”) i drugima. Objavljenim radovima posebice je pružio zapažen doprinos antropološkim i etnografskim istraživanjima u Bosanskoj Krajini na razmeđu 19. i 20. stoljeća.

U jednom od takvih napisa, pod naslovom ”Bihaćka parohija”, objavljenom u listu za zabavu, pouku i kniževnost ”Bosanska Vila”, kojeg je izdavao  Učiteljski zbor Srpske škole u Sarajevu, dotaknuo se i drevnih divova Bosanske Krajine. U posljednjem nastavku spomenutog rada (pisanog na ćirilici), objavljenom u tom časopisu, u broju 10 od 16. svibnja 1887., Kosta Kovačević je opisujući parohiju Zlopolje ili Zlopoljac istaknuo: ”Starih grobalja u ovoj parohiji ima dosta, pa su pojedine grobove ljudi otkopavali i nalazili u njima tako velikih kosti i gnjatova ljudskih, da takovih i tolikih u današnje vrijeme ne može biti. Otud narod veli, da su prvi ljudi bili mnogo veći i snažniji od današnjih, a da su i više godina živjeli.”. Premda u bilješci ne imenuje divove, opis nesumnjivo upućuje na drevne Nemre.

Naselje koje danas nosi naziv Zlopoljac (* 1), nalazi se oko 5,5 kilometra sjeverozapadno od Bihaća, nedaleko lijeve obale rijeke Une te podno sjeveroistočnih obronaka planine Ličke Plješivice. Selo se ujedno nalazi u pograničnom području, svega oko dva kilometra od granice s Hrvatskom. U bihaćkom kraju pronađeni su inače brojni i vrlo zanimljivi nalazi iz prapovijesti, koji pripadaju baštini ilirskog plemena Japoda. Pronađeni su na mjestima  japodskih naseobina uz gradine na uzvišenjima, ali i u sojeničkim naseljima uz rijeku Unu. Posredstvom Japoda očito su se sačuvala i predanja o njihovim divovskim prethodnicima Nemrima, koji su nekoć davno obitavali i u tome području.

Bilješku o Nemrima iz toga, sjeverozapadnog, dijela Bosne ostavio nam je 1900. godine svećenik Jovan Đ. Zorić (19. st. - nakon 1902.), podrijetlom iz Krnjeuše. Bio je tamošnji paroh, a radio je i kao bogoslov i konzistorijalni pisar (kancelist) u Sarajevu (konzistorij u Pravoslavnoj crkvi označava Duhovni (Crkveni) sud). Jovan Đ. Zorić marljivo je prikupljao narodne pjesme, priče i predaje u ”najplodnijem periodu sakupljanja narodnih umotvorina u Bosni”. Sakupljene radove slao je Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu (osnovana 1886. (preteča joj je  Društvo srpske slovesnosti iz 1841.), danas Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU)), u čijoj su Etnografskoj zbirci pohranjeni.

Jovan Đ. Zorić dio prikupljene narodne književnosti, ali i spoznaja iz povijesti Bosanske Krajine te vlastitih pjesama, objavio je na prijelazu 19. u 20. stoljeće u glasilima ”Bosanska Vila”, ”Istočnik”, ”Karadžić” i drugima (dio rukopisa nasljedio je rođak Dušan Zorić Dragoš). Zapis o divovima Nemrima u Bosanskoj Krajini objavio je u listu za srpski narodni život, običaje i predanje ”Karadžić”, broj 11 i 12 iz studenog i prosinca 1900., izdanom u Aleksincu u Srbiji. U rubrici ”Sitne beleške” predstavio je bilješku ”Nemri” (na ćirilici) u kojoj je naglasio:

”Ako putuješ kroz bosans. Krainu, te upitaš kakva težaka o kakvome starodrevnome groblju, čije bi moglo biti, on će ti odgovoriti: ”Tu su se, brate moj, kopali Nemri; to je njihovo groblje iz davnoga vremena.” Ako upitaš za kakve njive, na kojima se vidi po plitkim razorima, da su nekada davno obrađivane, pa tako sad stoje kao košanica, on će ti također reći, da su to u davno vrijeme orali ljudi Nemri. Tako i zidine starijeh, opalijeh i razorenijeh tvrđava i gradova pripisuju Nemrima; a po njihovu shvatanju, to su u drevno doba bili ljudi gorostasni, upravo slični divovima, koji su tako dugo živjeli, da pri smrti nijesu mogli ni pamtiti kad se koji rodio, niti je mogao izbrojiti svoje godine; zbog toga se zovu Nemri.”. (* 2)

Naselje Krnjeuša, čiju davninu je Jovan Đ. Zorić zacijelo prvu spoznavao iz priča sumještana i očuvanih povijesnih tragova, smješteno je u sjeverozapadnom dijelu Petrovačkog polja, podno obronaka planine Grmeč, čija je najviša točka Crni vrh (1605 m.n.v.). Krnjeuša se nalazi oko 35 kilometara jugoistočno od Bihaća te oko 20 kilometara sjeverozapadno od Bosanskog Petrovca. U tome kraju nalazimo tragove rimskog naselja, srednjovjekovnih crkvi i starih grobalja, koja još uvijek čuvaju dio velikih kamenih nadgrobnica i stećaka. Nekoć velika prapovijesna kamena g(r)omila u ravnici je odavno raznesena. U široj okolici, na pojedinim glavicama brda prisutni su ostaci japodskih gradina.