Zapostavljene megalitske zidine Nadina i Slivnice

Kada čovjek dođe na važna i zapostavljena arheološka nalazišta u Nadinu i Slivnici, bude zaprepašten kakvo stanje zatekne. Budući da nema nikakvih putokaza, lokalitet je teško naći, a jednom kad tamo stigne, kretanje je otežano zbog korova i uopće žalosnog stanja u kome se lokalitet nalazi. Žalosno je također što nije promoviran u svijetu kao megalitsko mjesto s poligonalnim načinom gradnje i što su arheološka istraživanja nakon barem stotinu godina i dalje mizerna, ali su zato pljačke kontinuirane i velike. Mjesto je žalostan svjedok kako se odnosimo prema svojoj baštni i kako ne umijemo prepoznati vlastiti identitet.

Goran Majetić 30.09.2021. Megaliti • Dalmacija
Unutarnje hramske zidine drevne gradine Nadin koje prekrivaju korov i stabla

Unutarnje hramske zidine drevne gradine Nadin koje prekrivaju korov i stabla

Možemo sad kriviti situaciju sa zemljištem na gradinama u Nadinu i Slivnici koje su privatizirane, ali to je nepojmljivo u drugim zemljama. To je trebalo već odavno riješiti s vlasnicima parcela koji su ih ionako okupirali. Po kojoj logici netko može posjedovati ruševine antičkih i srednjovjekovnih mjesta ili megalitskih obrednih gomila i zidina kao u slučaju Lergove gradine u Slivnici?

Ovo je mjesto bilo stalna linija fronte za vrijeme ratova s Osmanlijana i kao takvo izloženo vrlo nestabilnim prilikama i izmjenama stanovništva. Nakon Kandijskih ratova, kada su konačno inkorporirani u Mletačku Republiku, čitav prostor zadarskog zaleđa i Ravnih Kotara je dobrano opustio pa je naseljeno novo stanovništvo. Nestankom starog stanovništva prekinut je kontinuitet drevnih “poganskih“ običaja pa su tu negdje nestale i procesije, zavjetni obredi na gomilama i gradinama. Novonaseljeno stanovništvo donijelo je svoje običaje. Došljake se moglo lakše oblikovati po željama onih kojima stari običaju smetaju, a takvih nikada ne nedostaje. Tu negdje stećci postaju građevinski materijal. U današnjoj Zadarskoj županiji bilo ih je nekoć podosta, a sad ih nalazimo po svega nekoliko komada na nekropolama koje su znale brojati preko 100 stećaka i preklopnica. Po svemu sudeći, od Like do Dubrovnika gdje sad imamo oko 5500 stećaka, nekoć ih je vjerojatno bilo barem deset puta više.

Ista ili slična sudbina je zadesila zidine Nadina, Slivnice, Varvarije i Aserije. No, nije samo narod upotrebljavao ta mjesta za kamenolome, nego su to činili lokalni vlastelini i Mlečani. Alberto Fortis je u svojoj knjizi “Put po Dalmaciji“, objavljenoj 1774. godine, zabilježio da je narod morao transportirati kamene blokove i artefakte sa Asserije Mlečanima koji su ih prevozili u Veneciju, a na sličan su način opustošene Salona i Dioklecijanova palača. Da ne bi uzalud teško kulučio, narod je uništavao i zatrpavao ploče sa rimskim natpisima i druge antičke nalaze.

Žalosno stanje ima svoje loše posljedice pa je možda najbolje ne promovirati u svijetu megalitsku Lergovu gradinu čiju se svrhu u prošlosti ionako krivo prikazuje. Isto bi se moglo kazati i za stećke: bolje ih je ne promovirati sve dok se smatraju srednjovjekovnim spomenicima, jer je riječ o krivim interpretacijama koje ne mogu pobuditi značajan interes.

Nije to samo problem na prostoru bivše Jugoslavije, da se drevne megalitske zidine, građene na način kako se gradi za sakralna i hramska mjesta, nazivaju obrambenim zidinama Ilira, Liburna, Dalmata, Daorsa itd. Slično je i na čitavom Mediteranu, gdje se većina takvih zidina naziva utvrdama ili gradovima što onemogućuje razumijevanje njihove stvarne namjene. Površne promatrače buni činjenica što su se na te građevine Rimljani naslonili svojim vidljivo drukčijim i lakšim nadogradnjama, te tako mnogo drevnije zidine upotrebili za svoje fortifikacije i naselja.

Isto tako kod nas se gradinama nazivaju građevine na vrhuncima od kojih je većina sagrađena nasipom kao što se grade grobni humci, samo što su ove izdužene u kružnim i polukružnim pravilnim i nepravilnim oblicima. Većina ih ne posjeduje nikakve zidine ili, ako zidine postoje, one nemaju nikakvog obrambenog smisla kao, primjerice, gradina Osoje kod Ciste Velike i Lergova gradina o kojoj ćemo ovom prigodom raspravljati. Postoje također i one koje bi mogle imati neku obrambenu svrhu, s tim da bi i one mogle biti sakralne građevine. Primjerice, to je Tor kod Jelse na otoku Hvaru, kula sagrađena kao što su mnoge srednjovjekovne crkve građene na nadgrobnoj gomili ili gradini. I u slučaju Tora moglo bi se reći da nije riječ isključivo o utvrdi, nego i o sakralnoj građevini, jer utvrda i sakralna građevina jedna drugu ne isključuju. Primjera radi, kod nas imamo dosta utvrđenih samostana iz srednjeg vijeka, a od pradavnih vremena svjedoci smo da se manji religijski objekti grade u utvrđenjima.

Međutim, to ne znači da su ovakvi kompleksi u cijelosti bili obrambeni. Po našem mišljenju, izrazi poput "obrambeni zidovi gradina" - krive su interpretacije nekih starijih arheologa 20. stoljeća. Oni nisu duboko ušli u strategiju i taktiku antičkog ili bilo kojeg drugog ratovanja, pa su čitave generacije potonjih arheologa naveli na krivi trag u pogledu poimanja tih mjesta.

Također u blizini gradina nalazimo nadgrobne gomile iliti tumuluse, stara groblja, stećke i crkve, ali i unutar samih gradina nalazimo gomile, zbog čega su iz svega toga stariji arhelozi, s prijelaza 19. na 20. stoljeće, kao Franjo Fiala, Salomon Reinach, Ćiro Truhelka i don Ante Škobalj zaključili da su te gradine služile za obredne svrhe i da je riječ o žrtvištima. Uostalom, tolika velika koncentracija gradinskih nasipa na brdima dokazuje da je riječ o kultu, a ne obrambenoj svrsi.

Dakle, ukopne gomile i zidovi koji su sagrađeni oko njih su sveta obredna mjesta, a to što se na nekim gradinama nalazi oružja, to je stoga što su se drevni ratnici spaljivali i ukapali s oružjem. Naime, sva "ilirska plemena" odnosno čitav taj visokocivilizirani narod oslanjao se prvenstveno na konjicu i mornaricu, tako da priče o primitivnom ratnicima koji uzmiču na obranu na vrhove nekog brda usred kamenjara, bez izvora vode, prepuštajući sve komunikacije i resurse osvajačima nemaju veze sa stvarnim životom onog doba. Uostalom, što bi se tamo branilo? Budući da takve interpretacije ne mogu izdržati najosnovnije logičke testove, uviđamo da je riječ o krivim poimanjima tih mjesta.

U tom smislu, trebamo dobro pogledati ostatke drevnih gradova Babilona, Kartage, Rima pa i naše Salone. Obrambene zidine koje okružuju te gradove građene su od manjih blokova ili opeka, a unutarnji hramski kompleksi i njihove podzide od obrađenih ili poluobrađenih megalita poligonalno slaganih ili od pravokutnih blokova bez veziva. Čak i u novije doba imamo slične primjere. Važne sakralne građevine Dubrovnika građene su neusporedivo kvalitetnijim kamenom, primjerice crkva svetog Vlaha, katedrala, jezutiska crkva, sveti Spas, a ujedno i gradske zidine. Također treba pogledati rimske utvrde i limese. U njima nema megalita, tek neotesanih ili poluobrađenih manjih blokova s vezivom. Dakle, to je ista gradnja kao srednjovjekovne zidine i utvrde, jer kad se grade obrambene zidine tu je potrebna brzina, jer neprijatelj dolazi. Dubrovački Lovrijenac sagrađen je za nekoliko mjeseci, barokne zidine Splita za desetak godina, dok su se katedrale znale zidati stoljećima.  

Šibenska katedrala  sv. Jakova gradila se 105 godina, a riječ je o suhozidnoj gradnji s velikim pravokutnim savršeno obrađenim kamenim blokovima, kamenim krovom i kupolom spajanim u dijelovima bez veziva. S druge strane, obrambena tvrđava sv. Ivana sagrađena je od najobičnijeg kamena s vezivom za rekordnih dva mjeseca. Što li tek kazati o trogirskoj katedrali koja je građena 400 godina?

Gledano u ovako postavljenom kontekstu, Lergova ili Oraška gradina iznad Slivnice nema nikakvog obrambenog smisla. Zidine se nalaze na dijelu kružnog nasipa u sklopu obredne gomile, a okružuju prostor bez izvora vode. Zidine su također djelomično polukružnog oblika u dužini 200 metara, što znači da ih nije lako osvojiti, a nisu ni okrenute prema sjeveru ili zapadu odakle bi neprijatelj mogao doći, nego prema istoku i jugoistoku isto kao i zidine Daorsona. Između istoka i jugoistoka ima nekoliko astronomski važnih točaka, ali uvjerljivo je najvažnija točka izlaska sunca zimskog solsticija (Božić) koja se nalazi 33 stupnja južno od pravog istoka.

Čitava Ilirija ili Ilirion (Il - zemlja + Arion / Orion) je zemlja Oriona i sakralno je orijentirana upravo na tu točku na koju dvaput godišnje pokazuje Orionov pojas u liniji sa Siriusom. To su ujedno i najvažniji praznici Ilirije. Jedan je uvečer na Badnjak, a drugi je na Vulkanaliju odnosno Balkanaliju, 23. kolovoza ujutro.

Prostor koji okružuje kružni nasip Oraške gradine je slične velične kao gradina Nadin koja obuhvaća oko 40 000 m2, što znači da je taj hramski kompleks bio malo manji od Asserije (60 000 m2) i Varvarije (72 000 m2), a veći od Daorsona koji obuhvaća samo oko 7000 m2, a kojeg nazivaju ilirskim gradom premda ne postoje elementi za takav zaključak.

Na svim našim megalitskim hramskim zidinama, ali i na podosta sličnih na Sredozemlju, vidljivi su tragovi razaranja koja se nisu dogodila samo za vrijeme rimskih osvajanja. Naime, ne postoje zapisi o rimskim opsadama Nadina, Asserije, Varvarije ili Daorsona, iako bi takva mjesta mogla izdržati višemjesečnu opsadu. Imamo samo zapise o rimskoj opsadi Salone koja je bila dugotrajna. Po svemu sudeći, prapovijesne hramske zidine Salone su prenamjenjene za obranu od osvajača i još tada nadograđivane kako se to već radilo u doba antike.

Nakon osvajanja, Rimljani tamo također grade svoje zidine ili se nadograđuju na već opustošene ostatke i temelje zidina sakralne namjene. Salona posjeduje najveći kompleks ilirskih hramskih megalitskih zidina (koje obuhvaćaju prostor oko 300 000 m2) na koje su se Rimljani nadograđivali gdje im je odgovaralo te su izgradili zasebna gradska vrata “Porta Caesarea“, dok su ilirske megalitske zidine imale stari ulaz kojeg je arheolog Ejnar Dyggve nazvao “Porta Graeca“, jer su se nalazila u sklopu zapadnih megalitskih zidina za koje je on zaključio da je ulaz u stari grčki grad. Zvuči nevjerojatno, ali sve te ilirske megalitske zidine Salone, Bandalove Kose podno Klisa i Obrinjske gradine na otoko Žirju čiji stil gradnje nema veze sa rimskim, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće službeno su smatrane predrimskim i feničkim, a današnji ih arheolozi nazivaju rimskim zidinama.

Po svemu sudeći, ilirske megalitske zidine su starije od 6. stoljeća pr.n.e., a i to službeno datiranje je ionako nesigurno. Da su te zidine sagrađene od 6. do 5. st. pr.n.e. i da su obrambene, onda bi kao takve poslužile u obrani od rimske invazije, imali bismo antičke zapise o dugotrajnim opsadama, a nakon osvajanja (ako bi ih uopće osvojili) Rimljani bi te zidine upotrebili za istu svrhu.

Međutim, stanje na terenu nije takvo, jer prije bismo mogli i morali megalitska hramska mjesta datirati u brončano doba. Uostalom, zašto ne? Ako arheolozi slične hramske komplekse datiraju u to doba, primjerice, poput zidina na sjeveroistoku Peloponeza za koje se pretpostavlja da su ostaci drevne Mikene, naše se zidine uklapaju u isti kontekst. Razaranje te “drevne Mikene“ i mikenske kulture dogodilo se krajem brončanog doba što je analogija s uništenjem naših megalitskih hramskih mjesta.

U pogledu gradine Nadin, imamo razloga tvrditi da su hramske megalitske zidine još starije, jer oko nje nalazimo isključivo grobne humke i tragove života datirane u brončano doba. Bez obzira na te dokaze, nekom je palo na pamet da se sve megalitske zidine kod nas povežu s grčkom kolonizacijom. U tom scenariju došli su Heleni i počeli graditi megalitske obrambene zidine pa su ih Iliri kopirali i počeli raditi svoje, za razliku od Rimljana koji su gradili sa znatno manjim blokovima (osim u pogledu hramske gradnje gdje su koristili puno veće obrađene blokove). Dakle, datiranje drevnih megalitskih zidina u 6. stoljeće pr.n.e. nema smisla. U suštini, cilj takvih kasnih datacija je prilagođavanje tezi o grčkoj civilizaciji kao starijoj, jer civilizacija na ovim prostorima koja ima najstarije ukope pod gomilama i prapovijesnim stećcima nipošto ne može biti mlađa od grčke, nego preteča grčkoj i rimskoj civilizaciji.

Vinko Klarić, slobodni istraživač iz Šibenika, 30. rujna 2021.

* Izvori:

Ante Škobalj ”Obredne Gomile, na temelju arheoloških nalaza, povijesno - teološka rasprava o religiji i magiji”, Sveti Križ na Čiovu 1970.

Alberto Fortis ”Put po Dalmaciji” (priredio Josip Bratulić), Marjan Tisak, Split 2004.

Domagoj Nikolić ”Ilirija - sveta zemlja: Stećci i autohtonost”, Teledisk, Zagreb 2018.

Vinko Klarić ”Obredne gomile Dalmacije - drevno zapostavljeno blago

* Fotografije priložene ovom napisu snimio je Vinko Klarić (osim onih uz koje je naznačen izvor s kojeg su preuzete).

* Napomena o autorskim pravima:
Za objavljivanje napisa ili njegovog dijela, isključivo u izvornom
obliku i uz navođenje izvora - portala Budni Div, linka na izvorni napis
te imena i prezimena pisca, potrebno je piščevo odobrenje, koje možete
dobiti upitom na njegov e-mail: [email protected]

Drevne hramske zidine Lergove ili Oraške gradine iznad Slivnice nadograđene suhozidom koji služi kao ograda privatnih parcela

Drevne hramske zidine Lergove ili Oraške gradine iznad Slivnice nadograđene suhozidom koji služi kao ograda privatnih parcela

Obrasle vanjske zidine gradine Nadin - po svjedočanstvima mještana mnogi su blokovi našli mjesto u zidovima privatnih kuća

Obrasle vanjske zidine gradine Nadin - po svjedočanstvima mještana mnogi su blokovi našli mjesto u zidovima privatnih kuća

Jugozapadne hramske zidine drevnog Nedinuma - Nadina

Jugozapadne hramske zidine drevnog Nedinuma - Nadina

Očuvani ostaci zidina i razbacani blokovi Lergove gradine

Očuvani ostaci zidina i razbacani blokovi Lergove gradine

Polukružne zidine Lergove gradine u dužini 200 metara koje se nalaze na istočnoj strani obredne gomile kružnog nasipa dugog oko 700 metara

Polukružne zidine Lergove gradine u dužini 200 metara koje se nalaze na istočnoj strani obredne gomile kružnog nasipa dugog oko 700 metara

Jugozapadne hramske zidine drevnog Nedinuma - Nadina

Jugozapadne hramske zidine drevnog Nedinuma - Nadina

Ostaci drevne hramske megalitske gradnje i kasnije rimske nadogradnje u Lješu (mak. Lesnik, grč. Lissus) u Albaniji; mjesto je dobilo ime po mnogobrojnim stablima lješnjaka koji se nalaze u tom kraju, što je jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji (Izvor: https://carolynperry.blogspot/2020/10/a-visit-to-lissus-walled-illyrian-city.html)

Ostaci drevne hramske megalitske gradnje i kasnije rimske nadogradnje u Lješu (mak. Lesnik, grč. Lissus) u Albaniji; mjesto je dobilo ime po mnogobrojnim stablima lješnjaka koji se nalaze u tom kraju, što je jedan od brojnih slavenskih toponima u Albaniji (Izvor: https://carolynperry.blogspot/2020/10/a-visit-to-lissus-walled-illyrian-city.html)

Položaj hramskih zidina na Oraškoj gradini iznad Slivnice (označeno žutom bojom)

Položaj hramskih zidina na Oraškoj gradini iznad Slivnice (označeno žutom bojom)

Najveći blokovi unutar zidina gradine Nadin, po svemu sudeći riječ je o zidovima drevnog hrama

Najveći blokovi unutar zidina gradine Nadin, po svemu sudeći riječ je o zidovima drevnog hrama

Sjeverne hramske zidine drevne Salone i rimske nadogradnje (na putu Salone)

Sjeverne hramske zidine drevne Salone i rimske nadogradnje (na putu Salone)

Kiklopske zidine na Bandalovoj Kosi kraj Klisa; sami zaključite da li je to rimska gradnja (Foto: Domagoj Nikolić)

Kiklopske zidine na Bandalovoj Kosi kraj Klisa; sami zaključite da li je to rimska gradnja (Foto: Domagoj Nikolić)

Jugozapadne hramske zidine drevnog Nedinuma; fotografirano 2012. godine, do danas stanje je još i gore zbog nabujalog korova

Jugozapadne hramske zidine drevnog Nedinuma; fotografirano 2012. godine, do danas stanje je još i gore zbog nabujalog korova

Tematski povezane objave