Goleme kosti s Hajdovčaka kraj Samobora

I na području današnjeg Samoborskoj gorja, sjeveroistočnog dijela Žumberačke gore, nekoć davno živjeli su divovi. O njihovom postojanju sačuvana je narodna predaja, koju je zapisao, i time je pomogao sačuvati od zaborava ali i proširiti, Milan Lang (1863-1953.), učitelj, pisac, prevoditelj i etnograf. Da su drevni ljudi divovskog rasta uistinu obitavali na šumovitim bregima nadomak današnjeg grada Samobora svjedočili su još u 19. stoljeću, ako je suditi po spomenutoj predaji, i pronalasci golemih kostiju.

Goran Majetić 09.09.2021. Predaje • Središnja Hrvatska
Crkva Sveti Križ u selu Otruševec (Izvor: Društvo inženjera i tehničara grada Samobora (dits.hr))

Crkva Sveti Križ u selu Otruševec (Izvor: Društvo inženjera i tehničara grada Samobora (dits.hr))

Predaja se uspjela očuvati, ali pronađenim kostima odavno nema traga. To je jedan od razloga da se spoznaja o samoborskim divovima, zvanim Hajdi (* 1), danas doživljava tek kao bajka. Maštovita, zanimljiva priča, ali i ništa više od toga. Drugim riječima, privlačna izmišljotina koja se ipak stidljivo koristi za turističku promidžbu samoborskog kraja. Predaje su, međutim, osobit spoj povijesne istine i mašte narodnih pripovjedača; prenoseći ih katkada i tisućljećima, činjenicama iz davne prošlosti dodavali bi, a time ih i mijenjali, plodove vlastite mašte. Izmaštano, doduše, može pobuditi znatiželju, ali i itekako zamagliti izvornu istinu.

Upravo takvu predaju o divovima Hajdima zabilježio je i Milan Lang. U napisu ”Samobor - Narodni život i običaji”, kojeg je objavio u glasilu "Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena" 1914. godine (* 2), prosvjetni radnik iz Samobora piše:

”Hajdi. Predaja nam priča, da su po našim bregovima u davnini drevnoj nastavali hajdi. Bijahu to ljudi vanredno veliki: sama nožna cjevanica bijaše im tako velika, kako su današnji ljudi. Golemih kosti iskopalo se već više puta na brijegu Hajdovčaku i njegovoj okolini. I na tom brijegu nastavali su ti golemi ljudi, a imali su na njemu i svoje groblje. Hajdi bijahu tako veliki i jaki, da su mogli hrast s korijenjem iščupati i služiti se njim kao batinom. Kuća nijesu imali, već su se zadržavali po bregovima u spiljama, šatorima i šumama. S vremenom su došli ovamo i neki mali (razmjerno) ljudi u velikoj množini, te stadoše navaljivati na hajde i uznemiravati ih. Da se lakše obrane od njihovih navala, počeše se hajdi ograđivati plotovima od silnih prostica i velikim stijenama. I od tada je nastao običaj, da se grade plotovi oko zemljišta. Prije toga nije bilo.

Narodna nam predaja dalje kazuje, da su ti hajdi gradili kapelu sv. Križa na Dubravi (osim tornja, što je kasnije dograđen), te misle, da je to najstarija kapela u župi samoborskoj. Kod toga građenja nijesu se hajdi služili nikakim ”gruštom” ni ljestvama, jer su bili dosta veliki, da je i bez toga izgrade. Za tu svoju tvrdnju upozoruju ljudi i na sam neobičan oblik i sklad gradnje ove crkvice: mjestimice je zid vrlo debeo bez ikakova razloga, mjestimice zalazi unutra, drugdje opet van, ”niti je okrugla, niti je na vugle”. Bio je tu nekoć i župni dvor, ali je izgorio. Drži se, da je tu bila prva župna crkva, dok je narod nastavao više po okolnim bregovima; a tek poslije, kad se svijet počeo naseljavati bliže uz Gradnu, podigoše kapelu sv. Mihalja i kraj nje župni dvor.”.

Crkva Sveti Križ nalazi se u selu Otruševec, oko 3,5 kilometra sjeverozapadno od Samobora. Smještena je na vrhu brijega, u predjelu Dubrava, i okružena grobljem i kamenim zidom. Crkva je zidana od kamena kroz više razdoblja i ima neuobičajen oblik. Prvobitni temelji upućuju na romaničku crkvicu s polukružnom (potkovastom) apsidom. Na starijim temeljima podignuti su, s mješavinom gotičkih i baroknih obilježja, pravokutno svetište, okrugla lađa i trijem sa zvonikom. Srednjovjekovnu crkvu u Otruševcu zacijelo nisu sagradili divovi Hajdi. No, kako su na tom području pronađeni ostaci iz prapovijesti i starog vijeka, moguće je da se na istom mjestom već tada nalazio hram.

Brijeg Hajdovčak (Hajdovšćak, 345 m.n.v.) na kojem su iskapane divovske kosti uzdiže se između dvaju potoka naziva Gradna (od riječi gradina; nalazila se u obližnjem selu Gradišće), Lipovačkog i Rudarskog, oko 1,5 kilometra južnije od crkve Sveti Križ. Da se tu uistinu nalazilo groblje koje je i osobno kao mladić istraživao, svjedoči Milan Lang u prvom dijelu napisa ”Samobor - Narodni život i običaji”, u već spomenutom zborniku ali 3 godine prije nego li je objavio gornju predaju. Opisujući brijeg u poglavlju ”Gore i vode”, između ostaloga ističe:

”Na vrhu njegovu otvorila se mala visoravan, a na njoj je podignuta kolibica. Kada udaraš nogom o tlo na ovoj visoravni, ozvanja nekako muklo i šuplje. Narod priča, da su tu nekoć hajdi (neznabošci) imali svoje groblje. Druga pak priča govori, da ime Hajdovčak potječe brijegu od ”hajdukov, od kojih se još nahajadu kosti na malom Hajdovčaku”. Stari ljudi pripovijedaju, da su se prije po šumama klatili hajduci te su se na Hajdovčaku pokapali.

Godine 1886. kopali smo na nekim mjestima na glavici Hajdovčaka i dosta naiđosmo na ljudske kosti. Ja sam još našao i komad jakoga tvrdog zida s jedne strane bojom išaranog. Možda je to bio odlomak groba. Narodno kazivanje nije bez osnova, jer se znade, da je ovdje nekada bila rimska kolonija.”.

Postavimo li s pravom pitanje vjerodostojnosti predaje o nalazu ”golemih kosti” s Hajdovčaka, inače vrijedno svjedočanstvo Milana Langa manjkavo je, ponajprije u pogledu mjera pronađenih kostiju. U to doba koštani ostaci su se u pravilu otkopavali ne vodeći računa o zahtjevima arheološke znanosti koja je bila u povojima. Zapis Milana Langa uklapa se u čitav niz sličnih izvještaja iz toga vremena s prostora Dinarida, u kojima istraživači osteoloških ostataka predaka spominju nalaze kostiju, katkada i vrlo velikih (* 3), ne usporedivši pri tome njihovu dužinu čak niti s veličinom vlastitog odgovarajućeg dijela tijela (najčešće goljenice).

Čitajući takve izvještaje, međutim, nameću se i druga pitanja: gdje su završile pronađene kosti - jesu li vraćene počivalištima pokojnika ili su im ”ukradene”, ako su neke od njih odnešene u muzej(e) zar je moguće da ih više od stotinu godina nitko nije znanstveno obradio (ustanovio veličinu, ispitao starost, ...), zašto malo tko uopće postavlja pitanje njihove opstojnosti, i to mahom slobodni istraživači a ne arheolozi, paleontolozi, ...? Pitanja koja nedvojbeno zaslužuju odgovore, a za kojima tragaju (i) istraživači - i čitatelji - portala Budni div.

Goran Majetić, slobodni istraživač, 9. rujna 2021.

(* 1) I u posve drugom kraju Hrvatske, Gorskom kotaru, postoji mjesto koje je također i nazivom, a ne samo predajom, vezano uz divove Hajde. Riječ je o spilji Hajdovoj hiži na obroncima planine Drgomalj (1154 m.n.v.), iznad Kupske doline nedaleko Broda na Kupi. Hajdova hiža, s 1188 metara istraženih prolaza, slovi za najdužu spilju Gorskog kotara. Odlikuje je i prostrana ulazna dvorana. Pristup spilji vrlo je zahtjevan.

(* 2) Milan Lang u "Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena" o životu ljudi u Samoboru i njegovoj okolici objavio je 1911-1914. niz napisa pod zajedničkim naslovom ”Samobor - Narodni život i običaji”. Objedinjene napise, pod istom naslovom, objavio je 1915. kao knjigu (pretisak 1992. i 2009.).

(* 3) Vrijedi zapaziti da kada 1911. izvještava o nalazu kostiju kojem je svjedočio četvrt stoljeća ranije, Milan Lang ne spominje da su na Hajdovčaku pronašli velike kosti. Spomen o tamo iskopanim golemim kostima prepušta, međutim, tri godine kasnije narodnoj predaji. Možemo samo pretpostaviti da je pri istraživanju brijega naišao na prosječno velike ljudske kosti. Ipak, postoji i druga mogućnost, da je naišao (i) na koju veliku kost, ali se 25 godina kasnije kao učitelj suzdržao to i istaknuti, kako se ne bi izvrgnuo mogućim neugodnostima od strane ”učene javnosti”. Naime, istraživači su bez zadrške i iskreno izvještavali o arheološkim nalazima do potkraj 19. stoljeća. Od tada sve što se nije uklapalo u nametnuti znanstveno-obrazovni sustav vrijednosti biva prešućivano i omalovažavano, a istraživači - posebice školovani - takvih nalaza ismijavani i napadani. Takav pristup, samo prikriven i podmukliji, na žalost zadržao se do danas. Vrijeme je da se promijeni!

Dio Samoborskog gorja zapadno od grada Samobora s toponimima koji se spominju u napisu (od sjevera prema jugu): Sveti Križ, Dubrava Samoborska, Gradišće, Hajdovšćak (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Dio Samoborskog gorja zapadno od grada Samobora s toponimima koji se spominju u napisu (od sjevera prema jugu): Sveti Križ, Dubrava Samoborska, Gradišće, Hajdovšćak (Izvor: Geoportal (geoportal.dgu.hr))

Jedna od stijena na Velikom Črnecu u Samoborskom gorju koju kao da su postavili gorostasni Hajdi (Foto: Goran Majetić)

Jedna od stijena na Velikom Črnecu u Samoborskom gorju koju kao da su postavili gorostasni Hajdi (Foto: Goran Majetić)

Tematski povezane objave