U potrazi za utvrdom Stojmerić

Na karti Treće vojne izmjere Austro-Ugarskog carstva (1869.-1887.), koja je u mnogo čemu preciznija, ništa ne ukazuje na postojanje ruševina, već je na tom mjestu tek označena visinska kota 273, a sam naziv je iz Stoinerich promijenjen u Stojmerić.

Na svim ostalim kartama koje sam pregledao nema nikakve naznake da u selu Stojmerić postoji neki povijesni lokalitet.

Ipak, kod povjesničara Radoslava Lopašića i Franje Račkog spominje se Stojmerić kao utvrda, odnosno posjed, pod upravom Zrina, za kojega je još 1393. godine izdana kaptolska potvrda Pavlu Zrinskom, sinu kneza Jurja Šubića, prvog koji je počeo koristiti ime Zrinski. Juraj je, naime, bio sin kneza Pavla II. Šubića (brata hrvatskog bana Mladena Šubića) i kneginje Elizabete Krčke, kćeri kneza Fridrika III. Krčkog, dakle budućih Frankopana, a posjed Zrin dobio je 1347. godine od kralja Ljudevita u zamjenu za posjed Ostrovica u Dalmaciji.

Kao prvo spominjanje Stojmerića našao sam godinu 1266. u kojoj su knezovi Babonići Blagajski Petar, Matija i Kristian, sinovi hrvatskog bana Rolanda, “dobili zemlje na desnoj obali Korane oko Stojmerića“ u zamjenu za dio svoje Vodičke županije uz Unu kod Kostajnice. Naime, Radoslav Lopašić u knjizi “Oko Kupe i Korane - mjestopisne i poviestne crtice“, objavljenoj 1895. godine, na stranici 53. opisuje Stojmerić: “Od starina u okolici Blagaja spominjemo razvaline nekadašnjega grada (još godine 1500.) i župne crkve (godine 1334. i 1501.) Stojmerića, koje se nalaze u šikarju i gromači na prostoru izmedju Cvianović-brda i Gojkovca uz Glinu. ... Zemlje na desnoj obali Korane oko Stojmerića dobiše knezovi Petar, Matija i Kristan Babonići od bana Rolanda, zamienivši g. 1266. jedan dio svoje županije vodičke uz Unu kod Kostajnice za banove zemlje u Žirovcu, Bojni i Stojmeriću.”.

U istoj knjizi na stranici 54. Radoslav Lopašić piše: “Plemena u Hrapavcima i u Stojmeriću uzdržala su svoje slobode, te su ovisila o gradu (Blagaju nap. pis.) samo toliko, koliko i druga hrvatska plemena, osobito što se tiče obrane. Na čelu tih plemena stajali su obćinski sudci i pristavi.“. U fusnoti na istoj stranici navodi i njihova imena, a ovdje izdvajam suce u Stojmeriću:

“1461. sudac Kirin, pristav Mikša, 63 kuće.
1464. sudac Valent, pristav Ivan, 47 kuća.
1492. sudac Blaž, pristav Jakov.
1493. sudac Tomo.
1501. sudac Benko Baltorić.
1507. sudac Fabijan Pauličić.“.

Na istoj stranici stoji da je župa u Stojmeriću, koja se spominje još 1334. godine, bila posvećena sv. Jakovu, te da je godine 1461. u njoj bio pop Jure, godine 1464. pop Nikola, godine 1501. župnik Juraj, a župa je postojala još 1574. godine.

Svećenik, povjesničar i kulturni radnik Franjo Rački na stranici 549. u napisu ”Ivan arcidjakon Gorički”, objavljenom u glasilu ”Književnik” (* 1), svezak 4. iz 1864. godine, spominje župu Stojmerić u sastavu “Goričkog arcidjakonata“.

Stojmerić se spominje, kako ukazuje Radoslav Lopašić u knjizi “Oko Kupe i Korane - mjestopisne i poviestne crtice“, i na potvrdnici kralja Vladislava izdanoj knezu Stjepanu Blagaju 1507. godine. Stanovništvo oko Stojmerića raselilo se nakon turskog prodora u drugoj polovici 16. stoljeća, o čemu povjesničar na stranici 57. spomenute knjige piše: ”Razni bjegunci iz Stojmerića spominju se g. 1580.-1590. u južnoj Štajerskoj oko Brežaca i Rakovca naprotiv hrvatskom mjestu Virju, a medju ostalima plemić Ivan Prusević od Stojmerića, službenik vlastelina Vida Bingara.”.

I to je sve što sam uspio pronaći o povijesti Stojemrića.

*

Predložio sam povijesno-putopisnoj družini portala “Budni div“ da, vodeći se time što imamo, pokušamo pronaći barem mjesto na kojemu je bila utvrda Stojmerić, ako već ne uspijemo pronaći nikakvih materijalnih tragova.

U nedjelju, 20. ožujka 2022. godine okupili smo se u Krnjaku. Od dama u ovom pohodu sudjelovale su Dora, Biba, Martina, Cvetka, Valentina i malena Viviana, od gospode Goran, Zdravko, Josip i Tata Tomy, a tu je naravno bio i naš cucak Dante.

Uputili smo se državnom cestom D-1 prema Slunju i u Blagaju skrenuli lijevo na makadamski put prema Lapovcu, zatim desno prema Bandinom selu, gdje smo prešli most preko rijeke Gline (koja je tamo doduše više kao potok) i nakon uspona skrenuli oštro lijevo na sporedni put prema selu Stojmerić.

Cilj nam je bio lokacija ucrtana na Google karti hrvatskih utvrda i gradina. Ostavili smo aute na čistini između dva puta i krenuli pješice prema istoku. Nakon nekih 150 metara s desne strane ugledali smo čistinu i uputili se prema njoj. Izgledala je obećavajuće, naročito jer smo naišli na teren s kojega je vađen pijesak. Slijedeći šumski put desno od te čistine polako smo se penjali u nadi da ćemo nešto ugledati. To je naime, bila ciljana lokacija na kojoj smo očekivali pronaći neke tragove utvrde Stojmerić.

Da skratim priču - to nije bilo mjesto koje smo tražili. Ima tamo doduše neka gradnja zarasla u kupinu i šikaru, ali je novijeg datuma i uz to još spaljena u ovom posljednjem ratu ili poraću. Sad, kad smo bili na vrhu brijega izbili smo na cestu s koje smo vidjeli naše aute, desno prema dolini, a lijevo blago uzbrdo bilo je nekoliko kuća.

Biba, moja životna suputnica, predložila je da se uputimo do tih kuća i pitamo za neki trag, ako nekoga tamo nađemo. Nismo našili nikoga, i te kuće bile su prazne, no stigli smo do kote 273 iz Treće vojne izmjere koju sam spomenuo na početku, na kojoj se nalazi napušteno seosko imanje na kućnom broju 14.

Obilaskom imanja uočili smo nekoliko većih komada klesanog kamena, a to nas je podsjetilo na iskustvo iz traganja za srednjovjekovnom utvrdom Velemerić nedaleko Karlovca. Upornim i detaljnim pregledavanjem terena otkrili smo da se nalazimo na pravom mjestu, tim više što je zid podruma s ukopane strane bio većim dijelom zidan starinskom žbukom i prilično velikim kamenim komadima (* 2).

U dvorištu ispred kuće još uvijek se jasno vide temelji, možda čak i ostaci zidova nekadašnje utvrde, o čemu će svoj sud dati arheolozi ako se ikada upute u potragu za Stojmerićem.

Sve dok me netko argumentirano ne demantira smatrat ću da smo baš mi iz povijesno-putopisne družine portala Budni Div jedini koji smo nakon nekoliko stoljeća došli na Stojmerić znajući da se nalazi na prostoru srednjovjekovne utvrde.